Hrvatski jezik pripada skupini južnoslavenskih jezika, uz slovenski, bošnjački, srpski, crnogorski, makedonski i bugarski. Druge su dvije velike skupine slavenskih jezika: zapadnoslavenski (češki, slovački, poljski, lužičkosrpski i kašupski) i istočnoslavenski (ruski, bjeloruski i ukrajinski).

Hrvatski jezik osim stanovništva u Hrvatskoj govore i Hrvati u Bosni i Hercegovini, Hrvati u drugim susjednim državama te oni koji su se iselili na ostale kontinente diljem svijeta, osobito u Ameriku.

Tijekom povijesti ovaj se jezik nije uvijek nazivao hrvatskim. Umjesto toga naziva rabljeni su nazivi ilirski, slovinski, slavonski, dalmatinski i horvatski. Hrvatski jezik ima tri narječja: štokavsko, kajkavsko i čakavsko.

Najrasprostranjenije je štokavsko narječje. Hrvatski standardni jezik se temelji na nekim novoštokavskim govorima. Standardizacija hrvatskoga jezika počinje u 2. polovici 18. stoljeca, no povijest hrvatskog jezika puno je dulja. Najstariji hrvatski zapisi potječu iz 11. stoljeca. U to je vrijeme službeni jezik svih Slavena bio staroslavenski (starocrkvenoslavenski), jezik koji je ostao zapisan u crkvenim i političkim dokumentima. No s vremenom se taj jezik počeo mijenjati unošenjem hrvatskih elemenata u području gdje su živjeli Hrvati, ruskih elemenata u Rusiji, čeških medu Česima itd. Zbog toga vrlo rano nalazimo spomenike pisane narodnim jezicima (hrvatskim, ruskim, makedonskim i sl.).

Hrvatski je jedini među europskim jezicima zapisivan trima različitim pismima: uglatom glagoljicom (od 9. stoljeća), zapadnom ćirilicom (od 12. stoljeća) i latinicom (od 14. stoljeća). S vremenom je najvažnije pismo postalo latinica, no još u 19. stoljeću nalazimo neke zapise pisane glagoljicom.

U hrvatskom jeziku osim izvornih hrvatskih riječi ima puno riječi iz ostalih slavenskih jezika te iz grčkoga, latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, engleskoga, i turskog.

Hrvatska abeceda ima 30 slova.

Vokali su ovoga jezika izrazito "čisti". Bogat naglasni sustav (4 naglaska) i čistoća vokala daju hrvatskomu melodičnost.