Najvažniji dio kulturne baštine hrvatskog naroda je njegov jezik, koji je ujedno temelj sveukupne hrvatske kulture i dokaz svijesti o pripadnosti jedinstvenom hrvatskom nacionalnom biću kroz čitavu povijest. Hrvati su dolaskom u VII. st. na prostore ostataka današnje domovine donijeli svoj jezik, a nakon brzog prihvaćanja kršćanske vjere, razvijali su ga u okrilju svoje Crkve koja ih je uključila u veliku zajednicu europskih pismenih naroda.
Hrvatski jezik je oduvijek bio simbol nacionalne svijesti i opstojnosti hrvatskog naroda, kojeg su mnogobrojni neprijatelji uzaludno pokušavali uništiti. U našoj dugoj i slavnoj povijesti ostali su zapisani mnogi značajni datumi i događaji u svezi očuvanja hrvatskog jezika, od kojih su ovdje navedeni samo neki kao što su: nastanak Bašćanske ploče oko god. 1100., Marulićeva Judita iz god. 1525., javna uporaba hrvatskog jezika u zagrebačkom kazalištu god. 1832., Gajevo uvođenje štokavskog narječja kao zajedničkog književnog jezika svih Hrvata, prvi govor na hrvatskom jeziku (Ivan Kukuljević Sakcinski) u Saboru god. 1843., Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog jezika iz god. 1967. i mnogi drugi primjeri.
Otac domovine, dr. Ante Stračević rekao je o hrvatskom jeziku:
"Mi jezik zovemo po narodu, a ne po zemljopisu."
"Narod hrvatski ima starije spomenike u svome jeziku negoli ijedan njegov slavjanski brat: hrvatski jezik proslaviše stotine pisaca u ono doba, kad zapadni narodi, danas najizobraženiji jedva da su znali Oče naš u svome jeziku izbrojiti."
"Hrvati (ne) traže jezik u kome bi pisali; oni su ga već odavno našli u stotinama knjiga, i milijonima duša. "Hrvati imaju tri narječja: štokavsko, kajkavsko i čakavsko, i svako je izobraženije negoli ono, koga neki serbskim zovu."
"Hrvatski jezik pokaza i pokazuje da je ne samo prijetan nego da je i prečvrste naravi. Ovaj jezik ne treba nikakvu povlasticu, nikakvu zaštitu: uz jednaku slobodu, u jednakih okolnosti, on se ne boji nadtecanja s nijednim susjednim jezikom. Dakle on ne pita drugo nego slobodu."